Inkontinencija – nekontrolirano otjecanje mokraće

Inkontinencija predstavlja nevoljno otjecanje mokraće.

Ona može biti iznimno neugodan osjećaj koji narušava kvalitetu života i odražava se na svakodnevno i socijalno funkcioniranje do te mjere da pacijentice mogu razviti depresivne poremećaje raspoloženja, izbjegavati određene situacije, naginjati osami, izbjegavati spolne odnose ili situacije u kojima dolazi do inkontinencije ili koje ju provociraju.
Inkontinencija se češće javlja u starijoj životnoj dobi, ali ne isključivo, ovisno o tipu i uzrocima može se javiti i kod mlađih žena. Procjenjuje se da 30-50% žena, pogotovo nakon menopauze ima problema s nekim od tipova inkontinencije.

Problem je često neugoda ili nevoljkost spominjanja problema pa se često događa da pacijentice pate dulje vremene prije nego se odluče potražiti pomoć ili se problem primijeti ili spomene prilikom pregleda.

Važno je znati da se radi o čestom poremećaju koji se može liječiti i prilikom kojeg, ako je narušena kvaliteta života, treba potražiti pomoć i otvoreno razgovarati s liječnikom od povjerenja.
Postoji nekoliko oblika inkontinencije, a najčešće s kojima se susrećemo u praksi su stresna, urgentna i miješana inkontinencija.
Stresna inkontinencija predstavlja nevoljko otjecanje mokraće prilikom povišenja tlaka u trbuhu koji nadvlada tlakove zapornih mehanizama koji inače sprečavaju otjecanje mokraće, a javlja se najčešće kod napora.

Pacijentice tipično navode otjecanje mokraće kod kihanja, kašljanja, trčanja ili fizičke aktivnosti.
Uzroci takve inkontinencije su slabljenje ili oštećenje struktura koje su odgovorni za zadržavanje mokraće. Rizični faktori su vaginalni porođaji (pogotovo više porođaja, porođaji djece velike porođajne mase, veća oštećenja mekog tkiva ili mišića prilikom porođaja), zatim teži fizički napori i fizički rad uz stalno podizanje tereta, neke bolesti dišnog sustava koje uzrokuju učestali kašalj i povećanje tlaka u abdomenu, kronični zatvor, te promjene elasticiteta i struktura tkiva koje se povećava nakon menopauze.
Prekomjerno aktivni mokraćni mjehur predstavlja entitet nekontroliranog stezanja mokraćnog mjehura i osjećajem urgencije (nagli neodgodivi poriv za mokrenjem) koji može biti praćen i inkontinencijom, ali i ne mora.

Prekomjerno aktivni mokraćni mjehur uz nevoljko otjecanje mokraće često se opisuje kao urgentna inkontinencija, a predstavlja nevoljno i iznenadno otjecanje mokraće praćeno jakim i neodgodivim nagonom za mokrenjem (urgencijom) koje npr. može provocirati šum vode prilikom pranja ruku, hladnoća ili slično.
Taj tip inkontinencije često ja karakteriziran i učestalim mokrenjem manjih količina urina i nevoljnim otjecanjem mokraće neposredno prije stizanja do toaleta.
Prilikom razgovora s pacijenticama koje imaju taj problem, tipično je da poznaju mjesta na koja se može otiči na toalet prilikom izlaska iz kuće ili nevoljko otjecanje mokraće uz urgenciju prilikom otključavanja vrata, a prije stizanja ta toalet.

Miješana inkontinencija predstavlja treći najčešći tip, a ima elementa obiju prethodno opisanih tipova inkontinencije. Postoji i još neki rjeđi oblici inkontinencije, češće vezani uz neke neurološke poremećaje.

Pregledi i pretrage koje se rade prilikom obrade i postavljanja dijagnoze:

Osnovna je dobra anamneza i uvid u to kakav problem postoji, kada se počeo javljati, pogoršava li se. Liječnici često postavljaju specifična pitanja koja vode prema daljnjem smjeru dijagnostike: postoji li nevoljno otjecanje mokraće kod kašljanja/kihanja/sporta/trčanja? Postoji li neodgodiv poriv za mokrenje? Stigne li se do toaleta prilikom nagona za mokrenje? Mokrili više od 8-10 puta na dan? Mora li se noću dizati i odlaziti mokriti? Postoji li osjećaj nepotpunog pražnjenja mokraćnog mjehura? Postoje li situacije koje provociraju urgenciju ili inkontinenciju? Koliko se dnevno pije tekućine i koje?

Također je važan uvid u ginekološku anamnezu, porođaje, operacije, prethodne tegobe, ali i ostale neginekološke bolesti, lijekove koje osoba uzima i posao kojim se bavi.
Dnevnik mokrenja je korisna metoda gdje pacijentica nakon detaljnih upute kroz nekoliko dana vodi dnevnik sve unesene tekućine, izmokrene količine mokraće, situacija u kojima i kada se javlja inkontinencija. Vrlo je koristan liječniku i može biti vodilja za osnovnu orijentaciju o prevladavajućem tipu inkontinencije te za daljnju dijagnostiku i obradu.
Ginekološkim pregledom dobivamo uvid o stanju organa, eventualnom postojanju spuštenosti mjehura ili drugih ginekoloških organa, postojanju tumora te izgledu i trofici tkiva. Prilikom ginekološkog pregleda izvode se posebni testovi i mjerenja koji liječniku daju dodatne informacije o stanju i tipu inkontinencije i mogućim uzrocima.
Laboratorijske pretrage urina nam otkrivaju eventualno postojanje infekcije kao jednog od češćih uzroka urgencije, ali mogu pobuditi sumnju i na postojanje drugih stvari ( npr.stranih tijela/kamenaca ili suspektnih tumora mokraćnog sustava)

Ginekološki ultrazvuk daje orijentaciju o stanju ginekoloških organa i okolnih struktura, a njime se mogu ocijeniti, mjeriti i okarakterizirati i strukture koje mogu biti promijenjene kod postojanja inkontinencije.

Ultrazvuk je također neinvazivna metoda mjerenja količine ostatnog urina u mjehuru nakon čina mokrenja.
Daljnja obada više je specijalizirana i najčešće je izvode liječnici subspecijalizirani ua ovu problematiku, a podrazumijeva npr. urodinamiku (invazivna pretraga kojom se ocjenjuje funkcija mokraćnog mjehura i mokraćne cijevi, odnosi tlakova, protok mokraće i stanje zapornog mehanizma mokraćne cijevi, stanje mišićne funkcije okolnih mišića koji čine potporu, te daje uvid o obliku inkontinencije kod nejasnih slučajeva).

Ovdje spada i uretrocistoskopija kojom se dobiva uvid u stanje unutrašnjosti mokraćne cijevi i mokraćnog mjehura, omogućuje i uzimanje komadića tkiva za analizu ako postoje suspektni nalazi.
U daljnjoj obradi može se učiniti i neurološka obrada jer su nerijetko neurološki poremećaji ili bolesti vezani uz postojanje određenih tipova inkontinencije.
Liječenje inkontinencije ovisi o tipu i stupnju inkontinencije te željama pacijentice.

Simptomi stresne inkontinencije mogu se poboljšati vježbanjem i jačanjem mišića koji čine podlogu i potporu dna zdjelice, a često seu oslabljeni, posebno u postmenopauzi. Postojanje atrofije tkiva, također specifično za stanje iza menopauze može se poboljšati prepisivanjem lokalnih hormonskih preparata koji poboljšavaju elastičnost, prokrvljenost i trofiku tkiva.
Spuštenost organa zdjelice ili jaka oslabljenost tkiva mokraćne cijevi rješavaju se operativnim putem, a cilj je vraćanje u normalno stanje organa zdjelice i stvaranje bolje potpore strukturama koji se odgovorni za zadržavanje mokraće.

Kod starijih pacijentica koje ne žele, ili nisu kandidati za operativne zahvate, može se pokušati liječenje i prstenima (pesarima) koji podižu organe i daju potporu mokraćnoj cijevi.
Oslabljene strukture mokraćne cijevi mogu se rješavati i povremenim ubrizgavanjem određenih s ciljem poboljšanja funkcije zadržavanja mokraće.
Kod urgencije i inkontinencije, također se poboljšanje može postići primjenom lokalnih hormonskih pripravaka ako postoji atrofija te vježbama jačanja ili opuštanja mišića i struktura, ovisno o prvotnom stanju i problemu.

Može se i vođeno naučiti trenirati mokraćni mjehur s ciljem produljenja vremena između mokrenja i mokrenja većih količina mokraće umjesto prethodnog učestalog mokrenja malih količina urina.

Također postoji mogućnost uzimanja lijekova koji djeluju na prekomjernu aktivnost mokraćnog mjehura i smanjuju nevoljke nekontrolirane kontrakcije i osjećaj urgencije.
Ostale metode liječenja su npr. elektrostimulacije određenih mišića, ubrizgavanje supstanci u mjehur koji ga čine manje osjetljivim ili zaustavljaju nevoljne kontrakcije, ili rjeđe, operativnim putem na živcima koji inerviraju mokraćni mjehur.

Važno je znati da je za uspješno liječenje potrebno prvotno dobar uvid u stanje i tegobe, detaljan razgovor, detaljan pregled i postupna obrada dok se ne otkrije prevladavajući oblik inkontinencije.
Liječenje je također postupno, ovisno naravno i o stupnju inkontinencije.

Najčešće se kreće s jednostavnijim neinvazivnim metodama, a ovisno o zadovoljstvu pacijentice i uspjehu liječenja, ide se prema drugim oblicima liječenja.
Problem inkontinencije je kompleksan, ali rješiv, a ono što svakako treba znati je da inkontinencija nije nešto što je normalno o starijoj ( ili bilo kojoj) životnoj dobi i s čime se jednostavno mora pomiriti da je tako (što se nerijetko čuje u praksi), već da je problem u velikom broju slučajeva rješiv.

Treba se javiti liječniku i zajednički naći najbolji način liječenja u cilju poboljšanja kvalitete života i mogućnosti normalnog svakodnevnog funkcioniranja.